Dnevnik gradske cure: Pronašla sam lijek za tugu – samozadovoljavanje

Tekst čitajte na vlastitu odgovornost - svi znamo da se od samozadovoljavanja može oslijepiti

0 16.626

Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index, Privatne fotografije 

Autor Index.hr

TEKST čitajte na vlastitu odgovornost, svi znamo da se od samozadovoljavanja može oslijepiti, čak i kad samo čitaš o njemu – onaj anti-rokenrol svećenik iz Sesveta zna o čemu pričam.
 
A zapravo, zadnjih dana se slijepoća i ne čini kao loša opcija – kad pogledaš Dnevnike, Facebooke i ostale platforme s vijestima, dođe ti da si i slijep i gluh, samo da ne moraš gledat Sauchsu i ostale tumore kako metastaziraju po državi… ma nije više ni država, postajemo kanalizacija u kakvoj ne bi živio ni Stephen Kingov Pennywise.
 
BTW, prekjučer sam kupila njegovu knjigu ovdje na Kanarima – bila sam na najčudnijem hreliću ikad.
 
Usred pustinje/makadama, s desne strane magarci i paunovi, s lijeve strane deve koje izgledaju ko da su radile usta kod istog kirurga kao i neke naše zvezde koje “nikad ništa nisu popravile na licu, samo sam operirala devijaciju septuma”.
 
 
Između deva i magaraca, hrelić na kojem ne možeš kupit ni iglu ni lokomotivu, ali možeš sve ostalo.
 
Cipele. Mobitele. Zagorenu grill tavu u kojoj je mala peraja jer je lik koji prodaje tako odlučio. Igraće karte s golim muškarcima. Ploče. POS aparat. Sliku kruške. Ovaj tanjur.
 
 
Tužnu zmazanu patkicu vjerojatno možeš dobit gratis.
 
Uokvirenog Patricka Dempseya koji leži između šalica i pinceta.
 
 
Ovu lutku koja košta 4 eura.
 
 
I izgleda kao da će ti pobit familiju. 
 
Ima i jedna gora.
 
 
Ako niste, pogledajte na Youtubeu crtić koji se zove Alma. Traje nekih 7 minuta – 7 minuta nakon kojih više ništa neće biti isto.
 
Uglavnom, negdje na samom rubu hrelića sam pronašla simpatičnu Britanku koja prodaje knjige. I dijeli kekse ljudima, što ja nisam uzela jer ne smiješ uzimat kekse od stranaca, pogotovo ne na mjestu punom neoznačenih kombija. Među hrpom kuharica, ljubavnih romana i knjiga za samopomoć bila je i jedna Stephenova – The girl who loved Tom Gordon. Platila sam ju 20 centi. Kunu i pol. 
 
Toliko malo para za toliko puno sreće. 
 
Otišla sam s hrelića prašnjava i zadovoljna. 
 
Zadovoljna sam i sad dok sjedim u restoranu u Playa Blanci i jedem špagete s plodovima mora. 
 
Često ih jedem kad sam ovdje jer tu dobiješ dagnje, kozice i škampe koji imaju okus kao da su jednom stvarno živjeli u moru, a ne smrznuti i zaboravljeni u zamrzivaču pored piletine iz Brazila i Sauchinih moralnih načela. 
 
Ispred mene je ocean… i cola.
 
 
Znam da bi bilo pametnije da sam uzela vodu, znam i da si mogu pogledat onaj video u kojem su a) stavili komad mesa u colu i FAKAT JE NESTALO ZA DVA DANA b) pržili colu na tavi i PRETVORILA SE U CRNO c) oprali kamenac na wc-u colom… sve znam.
 
I briga me.
 
Lijepo mi je kad ju pijem. Volim kad mi klizi niz grlo. Sviđa mi se.
 
Zadovoljava me.
 
Danas sam našoj kanalizaciji u proračun uplatila doprinose. Jer moram, iako čitam na portalima da upravo ta kanalizacija meni i mojoj generaciji od poticajnih situacija nudi 20 posto nižu penziju. 
 
Prst u pak kao nagrada za vjernost. Kod Ivice si za vjernost barem mogao jeftino dobit čaše.
 
Svejedno plaćam svaki mjesec jer sam pošten čovjek, plus nemam tajnicu koju mogu okrivit ako nešto sjebem. Disklesiju čak i imam.
 
Plaćanje doprinosa me ne zadovoljava, ali radim to jer neke stvari moraš napravit da bi imao čistu savjest i mir u duši.
 
Smiješno je to – kad si klinac, žuriš se što prije odrasti da bi mogao ostvarit sve svoje odrasle snove, tipa kupit sve bombone koje želiš iz dućana i pojest ih prije večere ako ti dođe, a kad odrasteš, ili ne stigneš pojest bombone jer trošiš vrijeme na zubare, šaltere i doprinose, ili stigneš ali kalkuliraš koliko bombona je previše bombona i je i to zdravo ili nije i hoćeš li zbog bombona pokvarit obrok koji moraš pojest ubrzo.
 
Što znači da zapravo nikad nije dobro vrijeme za bombone.
 
A to je strašnija misao od one u kojoj te jedna od ove dvije lutke sa sike gleda dok spavaš i šapće ti krvave ideje.
 
Ja sam se jučer natrpala bombona pola sata prije večere. Onih šarenih iz žute vrećice koji zvuče kao Eminem. Jeli su mi se pa sam ih pojela.
 
I uživala sam, i u bombonima i u večeri poslije.
 
Ovih dana objavljujem puno slika s Kanara i jedan od najčešćih komentara ispod njih je: “Ti baš znaš uživati.” 
 
Glup mi je taj komentar, kao da su za uživanje potrebni pijesak, more i sunce.
 
Uživam sad, ali uživam i kad nisam na nekom fotogeničnom mjestu uz koje paše hešteg nofilter.
 
Uživam utorkom na Kanarima, ali uživam i utorkom u Zagrebu. I kad je kiša i kad je sunce.
 
Uživam na bijelom pijesku, ali uživam i doma, na sivom asfaltu.
 
Uživam gdje god se nalazim jer u zadnje vrijeme prakticiram samozadovoljavanje. Gdje god stignem, kad god stignem.
 
Koncept je jednostavan – manje pokušavam zadovoljit druge, više pokušavam zadovoljit sebe.
 
Manje razmišljam o tome što bi trebalo, više razmišljam o tome što ja želim.
 
Zato jedem bombone prije večere, jer dijete u meni cijelo vrijeme čeka kad će bomboni napokon doć na red, a vrlo lako bi se moglo dogodit da od doprinosa i ostalih pizdarija jednostavno zaboravim na njih.
 
Pijem colu jer mi se pije.
 
Ne čitam što je radio Saucha jer mi se ne čita. Ni što je napravio Plenković, ni Hasanbegović, ni čijim se jajnicima ili kazališnim predstavama danas bavi Željka Markić.
 
Pjevam dok hodam po cesti. Nekom ću bit čudna ali bolje da sam NEKOM čudna nego da sam SEBI uskratila nešto što želim radit. 
 
Pošaljem poruku prva kad mi se netko sviđa. Kažu da to nije najpametnije, ali radije ću bit glupa i znat u kojem kvadrantu sam na nečijem grafu nego cijelo vrijeme stajat u ishodišnoj točki.
 
Ne dajem napojnicu kad je usluga bila loša. Prije bi mi to bilo neugodno, sad jednostavno ne dam. Svijet je pun konobara koji grozno rade jer znaju da će svejedno dobit napojnicu. Prema istom principu funkcionira i hrvatska Vlada. 
 
Vratim hranu ako je došla hladna ili ako su stavili rikulu a rekla sam bez.
 
Kad netko jako kasni, otiđem. Napravila sam to nedavno kad je osoba (po stoti put) kasnila 45 minuta i 3 puta poslala poruku da stiže za 5. Pokupila sam se iz birca i ubrzo dobila poruku da sam djetinjasta. Možda jesam, ali ljudi koji stalno kasne mi troše i vrijeme i energiju, što se ne uklapa u koncept samozadovoljavanja.
 
Od ljudi koji mi troše energiju se mičem.
 
Neću. 
 
Ne želim ih.
 
Otvoreno kažem da mi se nešto NE radi – prije sam mislila da moram smislit neku izliku da ne ispadnem nepristojna, sad samo kažem da neću, kao što dijete kaže da neće.
 
Ne radim stvari zato netko kaže da “moram.”
 
Ne kupujem suvenire – donedavno sam se stalno opterećivala time šta ću kome donijeti jer je red da nešto doneseš. A nije. RED je da se zabaviš i uživaš – nikom ne treba magnet u obliku guštera na kojem piše I <3 Fuerteventura ako nije bio tamo. Prije dvije godine sam imala pun kofer takvih, za svakog ponešto jer je red. Jer se mora. Danas umjesto magneta, pepeljara i šilterica, s putovanja nosim samo priče.
 
Ne idem u pušačke birceve samo zato što je netko pušač pa bi bilo lijepo i obzirno prema NJEMU. Prije jesam jer pušači uvijek imaju istu priču: “Ajmo tu da mogu pušit.” Danas idem na 50:50 – jednom idemo gdje se puši, jednom idemo gdje se ne puši jer bi bilo lijepo i obzirno prema MENI da mi odjeća i kosa ne smrde po RNB konfjužnu u Gjuri 2004. baš svaki put.
 
Promatram hrvatski Facebook unatrag tjedan dana i vidim da se ljudi guše u smradu ove naše male kanalizacije koju zovemo država.
 
Živciraju se, svađaju se, zgražaju.
 
Prijete selidbom.
 
Negdje gdje je bolje i ljepše.
 
Negdje gdje će uživati.
 
Nije to ni loša ideja, ali ako želiš uživati, prvo se moraš iselit iz vlastite glave koja je prepuna pravila i stvari koje “moraš.”
 
Jer ih sigurno barem pola ne moraš.
 
Ne moraš naručit vodu ako ti se pije cola.
 
Ne moraš sjedit u pušačkom bircu i doma prigovarat kak ti odjeća opet smrdi.
 
Ne moraš gledat Sauchu kao što ja ne moram gledat stričeka koji na plaži ispod restorana u kojem sjedim hoda gol i češe se po jajima.
 
Znam da ga je teško izbjeć, ali možeš probat pogledat u drugu stranu. U stranu gdje je nešto lijepo. Sigurno je negdje u blizini i nešto lijepo.
 
Život je prepun ružnih stvari, a od ružnih stvari se čovjek brzo umori.
 
Neke ružnoće ne možeš izbjeć, na primjer doprinose, ali većinu ružnoća sami unosimo u svoje živote. Onu lutku s hrelića vjerojatno ne bi kupio jer je gadna i jeziva i ne želiš ju u svojoj kući – na isti način možeš ne imat Sauchu u svojoj kući. Ili Milanovića ili tko god je belle du jour u našoj maloj kanalizaciji.
 
To je poanta koncepta samozadovoljavanja, pokušat se okružit lijepim stvarima koje te vesele. Ljudima, bombonima i colama. 
 
Znam da je djetinjast koncept, ali ponekad je pametno bit dijete.
 
Ponekad je to jedini način da ostaneš normalan.
 
Komentari
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More